Psujem li kad kažem ‘Ekumenizam’?

Budući da apostol Pavao i sam započinje svoje vrlo polemičko pismo Galaćanima osobnim svjedočanstvom, usuđujem se, dan mi zadatak, (izlaganje na Pastorskoj konferenciji SBC-a, Crikvenica 2012.) započeti time. Prije svega zato što sve više vjerujem da je osobno iskustvo ono kroz što nas Bog formira i kroz koje nam govori; zato što sve više vjerujem da je svaka teologija neodjeljiva od osobnog iskustva (iako će naša kršćanska tradicija u velikoj mjeri negirati, ali to nije tema današnjeg razmišljanja). Odrastao sam u okruženju zajednice u kojoj nikad nisam čuo za mogućnost da osim nas pedesetak (ili koliko nas je već bilo u to vrijeme u toj zajednici – ‘Kristovoj crkvi braće’) bilo tko u gradu Rijeci, gradu od 180 000 tadašnjih stanovnika bude spašen. Za baptiste nisam nikad čuo. Za pentekostalce se govorilo da su opsjednuti đavlom, a katolici su bili izvan svake mogućnosti da se o njima govori kao o kršćanima. Oni to po definiciji nisu.

I onda su jednog dana, u vrijeme kad sam već počeo propovijedati u crkvi (83′), pojavila dvojica mladića iz Teize molitvene zajednice i pozvali mlade na zajedničku molitvu u katoličku crkvu. Dakako da je moja prva reakcija bila zaprepaštenje. ‘Mi u katoličku crkvu?’ Nema šanse. Ali kako odbiti dva pristojna mladića koji te pozivaju na molitvu? Prvo, pristojnost nalaže da se ljubazni i pristojni pozivi ne odbijaju i drugo, to je bio poziv na molitvu. Kako odbiti poziv na molitvu? I pošla nas je skupina mladih. Bio je to prvi put da sam prešao prag katoličke crkve. Da skratim priču: preživjeli smo, nismo postali rimokatolici, a nisam to ni danas. Ali jesam postao prijatelj mnogim rimokatolicima, dobio mogućnost da s ambona u rimokatoličkim crkvama propovijedam.

A sad da se vratim formalnom dijelu zadatka:

Što je za mene ekumenizam? Što mislim pod tim pojmom?

Ekumenizam je nastojanje odijeljene braće da se prepoznaju kao članovi istoga domaćinstva kojemu na čelu stoji sam Bog kao dobri Otac čija su se djeca rasijala svijetom, ali koju on nikada nije prestajao očekivati da mu se vrate i da u tom Božjem domaćinstvu dožive i ostvare zajedništvo.

Tri su dovoljne manifestacije jedinstva Crkve:

– Zajednička molitva (Bogu)
– Zajedničko služenje (svijetu)
– Zajedničko blagovanje od stola Gospodnjeg

Bez nasilja nije moguće svu raznolikost ljudskog iskustva objediniti pod jednu, kako se misli, rimsku kapu. Držim da je jedinstvo po kojemu svijet vidi autentičnost Kristove Crkve prije svega duhovno, a onda i suradničko. Administrativno jedinstvo, kako bi neki htjeli, malo što kazuje, a još manje dokazuje.

Biblijsko teološki argumenti

Dakako, ovo je najvažnija točka cjelokupnog izlaganja. Budući da želimo da se naša teologija naslanja na Bibliju, evo, unatoč prekratkom vremenu da se uđemo u detalje svakog teksta koji ću navesti, navodim ih kako bih pokazao da je razumijevanje tih tekstova temelj moje ekumenske zauzetosti.

Mom razumijevanju tekstova koje ću navesti može se uputiti temeljni prigovor: Oni nam nisu braća! Posljedično: nemamo prema njima nikakvu obvezu.
Sviđalo se to nama ili ne susrećemo ljude koji poput nas nose ime ‘kršćanin’. Sjećam se kako sam kao tek obraćeni mladac, s puno arogancije, prijezira i omalovažavanja negirao jednom rimokatoličkom mladiću s kojim sam radio preko Student servisa njegovo kršćanstvo. I drugi nose to ime po Kristu. Postavlja se pitanje mogu li ja bilo kome odreći pravo da se nazove tim imenom ako njegova crkvenost i njegovo duhovno iskustvo nije identično mome? Mogu li, i smijem li se postaviti u ulogu suca? Kao 18-to godišnjak to sam se usudio. Trebam li reći da se danas toga sramim?
Svaki onaj koji srcem vjeruje, ustima ispovijeda da Isus jest Krist (1 Iv 5.1) i nastoji živjeti bogobojazan život (Djela10.35) jest kršćanin i ja ga kao takvog moram prihvatiti. Ivan će reći: ‘Tko ne ljubi braću ne ljubi ni Boga.’

Ključno: Temeljno pitanje koje si moramo postaviti glasi: Poradi čega je došao Isus? U čemu se sastojao njegov zadatak? U odgovoru na to pitanje, držim, krije se odgovor na našu dilemu, a ona je, da ju pokušam čim jednostavnije definirati: Kako se odnositi prema pripadnicima drugih kršćanskih zajednica kao pojedincima i strukturama kojih su dio?

Pavlovu razumijevanje Kristove misije je sljedeće. Sažet ću tri njegova pisma: Efežanima, Filipljanima i Kološanima u jednu tezu: Krist kao Gospodin, kome će se prignuti svako koljeno (Fil), poslan je pomiriti sve s Bogom (Kol); dovesti sve u jedno (Ef). Posao je neprijatelja Boga i čovjeka, onaj koga nazivamo Sotonom, dovesti do rascijepa, razdvajanja, do ne-sklada u Božjemu stvorenju. Zato držim da je posao onih koji nasljeduju Krista uvijek raditi tako da njihovo djelovanje nalikuje Kristovom, da bude usklađeno s njegovom misijom.

Ključna teza Pavlove poslanice Efežanima je da je Isus srušio pregradu koja je razdvajala Židove od ne-Židova, da je Bog prestao biti samo Bog Židova da je u Isusu postao i Bogom Hrvata. Pri tom treba spomenuti odluku prvog crkvenog sabora da se od pogana ne traži da najprije postanu Židovi (da se obrežu) kako bi mogli biti kršćani (a baš su to Židovi-kršćani zahtijevali od pogana). Dopušteno im je pravo na različitost. Kod Mateja će Isus još ‘spasiti narod svoj od grijeha njegovih’, i tu se vjerojatno još razmišljalo u židovskim okvirima, ali Pavlu je jasno: Kristovo djelo ima univerzalne posljedice. Snažnije no što je grijeh po Adamu zagospodario čovjekom i svijetom, milost se po drugome Adamu – Kristu izobilno izlila na sve (Rim 5-12-21 – zašto nikad u našim zajednicama nisam čuo propovijed na taj tekst?)

Biblija nam o jedinstvu progovara dvojako: Ono je ostvareno u i po Kristu. Jedna je vjera, jedno je krštenje. Crkva je samo jedna. Da to reknem ovako: Crkva je (ili bi barem trebala biti) vježbalište novoga stvorenja. No, rana Crkva uz sav romantizam koji joj pripisujemo, obilježena je i situacijama razdora, neprijateljstava. Jednom riječju – sektašenjem (Korinćani, primjerice). Ali i tamo gdje nije bilo svađa činjenica je da su postojale razne zajednice sa svojim naglascima, što se lako da iščitati iz biblijskog teksta. Tako jedna Jeruzalemska zajednica s uglavnom židovskim članstvom nije bila ista rimskoj, antiohijskoj i td. Ivanovske zajednice sigurno nisu ima iste naglaske kao petrovske ili pavlovske, primjerice. Prvi crkveni sabor nije išao na unifikaciju već je samo izdao preporuke kako da se izbjegne sablažnjavanje židovske komponente u prvoj Crkvi od strane pogana.

Misiološki argumenti

Za nas je baptiste, čini mi se, ovo najvažnije. Na prvi pogled misijsko poslanje crkve izričito zahtijeva antiekumenski stav. Ne jednom sam čuo prigovor mom ekumenskom angažmanu da time ‘otupljujem oštricu evanđelja’. Ekumenizam se shvaća kao relativiziranje istine. Ako priznamo da je preko 90% stanovnika Hrvatske kršćana kome ćemo onda propovijedati? Čemu u Hrvatskoj Baptistička crkva? Nije li Rimokatolička dovoljna? Na prošlogodišnjoj konferenciji ‘Ima nade’ u Crikvenici moglo se čuti da je strašno to što se 87% stanovnika Hrvatske izjašnjava rimokatolicima. Valjda bi bilo puno bolje da je 87% baptista? Kako jednom reče jedan naš uvaženi brat, da ga ne imenujem: kad bi to bilo tako, onda bih ja bio rimokatolik. Čulo se tada da je to naše ‘misijsko polje’. Sociološki i psihološki gledano, potpuno su u pravu: kako pokrenuti ljude za svoju stvar ako ne bojovnom retorikom? Bez rata nema motivacije. Kao što ni bez motivacije nema rata. Ako su naša teologija i praksa ispravne, ne može čovjek drugačije suditi, onda su ‘njihove’ pogrešne. Proglasiti nekoga među njima bratom znači sebi oduzeti ‘misijsko polje’. Zašto bismo bili to što jesmo i zašto smo za to u osobnoj i kolektivnoj povijesti morali platiti ako visoku cijenu, ako su i ‘oni’ naša braća? Zar nije onda jednostavnije i bezbolnije biti dio toga ‘tora’ kad i oni imaju istinu? Osim toga kako, pitaju se crkveni vođe, motivirati vjernike na ono što se, s pravom, doživljava kao jedan od glavnih zadataka kršćanske crkve: ‘Idite po svem svijetu i naviještajte…’ ako su i oni Crkva, ako i oni imaju istinu? Da bi naša misija imala smisla, oni moraju živjeti u besmislu. Ili da to izreknem riječima staroga brata Vukova: ‘Kad su me lagali, onda kad su mi govorili da su rimokatolici naši neprijatelji, ili ti koji kažeš da su naša braća?’
U odgovoru na te primjedbe polazim od uvjerenja da kršćana u Hrvatskoj nipošto nema tih famoznih 90%. Ima ih samo po jednom kriteriju. Kriteriju tradicije. Jedno, pred više godina provedeno istraživanje KBF-a, pokazalo je da 40% građana Hrvatske ne vjeruje u postojanje osobnoga Boga. Po čemu se onda ti ljudi koji ne vjeruju u (osobnoga) Boga mogu smatrati vjernicima? Naravno, samo po obiteljskoj tradiciji i uvriježenom mišljenju da su hrvatstvo i katoličanstvo istoznačni (ili srpstvo i pravoslavlje). A nisu. Nadalje naša svakodnevnica zorno pokazuje mjeru nemorala hrvatskoga društva. Da tu živi 90% vjernika to bi značilo, kako reče jedan uvaženi kolega pastor, da je već došlo kraljevstvo Božje. Manje, više redovito bogoslužje svoje vjerničke zajednice pohađa svega 10% građana Hrvatske. Za rata je ta brojka dosezala 15%. Ako se u Boga ne vjeruje, u životu vjerničke zajednice ne sudjeluje po čemu je onda netko vjernik?

No, mene daleko više muči to što mnogi od onih koji kao glavni protuargument ekumenizmu navode nužnost misije, nikad nisu u vjerničku zajednicu doveli svoje bližnje i prijatelje. Prijenosi evangelizacija Urlicha Parzanija, primjerice, nisu bili dovoljni mamac tim gorljivim protivnicima ekumenizma da sudjeluju i pozovu svoje prijatelje da čuju ‘pravo evanđelje’. Ljutnja zbog ekumenizma se pokazuje najčešće kao maska vlastite duhovne lijenosti i žara za evanđeljem (barem ako je suditi po konkretnim situacijama i ljudima u mom neposrednom okruženju). Protiv su ekumenizma, ali im evangelizacija ne pada na pamet.

Ako se netko boji da će mu ekumenski angažman oduzeti misijsko polje, valja vrlo jasno reći: dvije tisuće baptista imaju nepregledno misijsko polje u zemlji od 4 i pol milijuna stanovnika s nešto malo prakticirajućih rimokatolika. Moramo pogledati sebe i zapitati se: Kojom dinamikom i brzinom rastu naše crkve? Je li tome razlog ekumenizam ili nezainteresiranost za Evanđelje?

Ne samo da misija i ekumenizam nisu u opreci već su jedno na drugo životno upućeni. Isus vrlo jasno kaže: ‘Molim te da budu jedno, kao što smo mi jedno, da bi svijet vjerovao’ (Ivan 17). Baš će to jedinstvo, drži Isus, svijetu jasno svjedočiti da ga je Bog poslao. Jer u Bogu ne može biti razdiobe. Poznat nam je i model tog jedinstva: ‘kao što smo mi jedno’. Ako je tome tako onda, posljedično, ne mogu ostati ravnodušan na pitanje mog (i našeg) odnosa s onima koji se ne zovu baptisti. Neki još uvijek moraju postavljati pitanje svog odnosa prema baptistima koji neke stvari drugačije razumiju. Cilj kršćanskoga jedinstva, kako ga ja razumijem, nije institucionalizacija crkvenih struktura, već prema Isusovim riječima, stoji u funkciji uspješne misije ovome svijetu. Podijeljena (ili preciznije posvađana, ravnodušna) Crkva je sablazan za svijet koji ne može vjerovati jer svjedočanstvo koje Crkva odašilje nije svjedočanstvo pomirenja. Recimo to biblijskim jezikom: Tvrditi da je naša misija naviještanja Evanđelja, ‘pomirenje s Bogom’ koga ne vidimo, a istovremeno zaboravljati na pomirenje s braćom koju vidimo, znači temeljno griješiti.

Dok pojedinci i zajednice žive ono što kažu da vjeruju i hrabro to naviještaju svijetu u koji ih je Bog postavio, ne moraju se bojati da će ‘oštrica evanđelja’ biti otupljena. Onaj tko se boji pokazuje da nije siguran u ono što vjeruje. Onaj tko vjeruje da je ‘dobio Duha hrabrosti i sile’ može bez straha susresti sestre i braću drugih denominacija. I iskoristiti priliku za svjedočenje svoje vjere. Ali i, kažem na vlastitom iskustvu, njihovim se iskustvom i sam uvelike obogatiti.

Filozofski argumenti

Nisam filozof, pa o tome neću govoriti ni pro ni contra ekumenizmu već ću samo konstatirati da mi se ravnodušnost prema drugima koju možemo nazvati i antiekumenizmom čini djelomice i kao rezultat postmodernizma. Moderna sa svojim velikim idejama je minula i prepustila mjesto postmodernizmu, vremenu u kojem više nema velike priče. Preostale su parcijalne istine, male osobne priče u kojima je svatko slobodan iz svake mu dostupne tradicije složiti vlastitu istinu. Fragmentiranost ideja, iskustava, struktura. Svatko može živjeti u svom malom virtualnom svijetu skrojenom po vlastitoj mjeri. Razmrvljenost protestantsko evanđeoskih crkava o tome rječito govori, a nisam siguran ni da protestantsko, i posebice evanđeosko kršćanstvo, nije dalo tome svoj ključni doprinos.

Sociološki argumenti

Još je Thomas Merton, pisao: ‘Nitko nije otok’. Time se hoće reći da je svatko od nas na neki način povezan sa svojom okolinom. Mi, kao pojedinci ali i zajednice ne postojimo i ne djelujemo neovisno od naše okoline. Facebook generacija to dobro zna. I to nije upitno. Upitni su oblik i kvaliteta naših odnosa. Dakako da je svakome ostavljeno na volju izolirati se od drugih. Držim da je baš to oznaka sekte. Skupina ljudi koja se drži otokom. Nitko ne voli da ga se zove sektašem, ali se mnogi baš tako ponašaju. U konačnici zar nije i Bog u Isusu postupio nesektaški? Nije li ‘sišao s nebesa’ da bi postao dionikom našeg iskustva? Da je Bog bio sektaš, nikad se ne bi dogodilo naše spasenje. Kako biti sol i svjetlo, ako nismo ‘pomiješani’ s pokvarljivim, ako nismo istaknuti na ‘vidljivom mjestu’, kako bi rekao Isus?

Kako i u našim drugim odnosima ne srljamo ‘grlom u jagode’ tako ni ekumenski i međureligijski odnosi ne bi trebali biti nepromišljeni i zato držim da je ovo savjetovanje nužno i, vjerujem, dugoročno korisno. Htio bih naglasiti: ne zatvarajmo oči pred ljudima koji nas okružuju i uvijek držimo na umu da čovjek nikad nije smo pojedinac već i dio neke zajednice i da i taj element moramo držati na umu kad promišljamo svoje odnose s okolinom. Mi, baptisti u Hrvatskoj ne možemo drugo nego pitati se o našem odnosu najprije s protestantsko evanđeoskim crkvama, a onda dakako i evangeličkom, rimokatoličkom, pravoslavnim crkvama, islamom itd. Kao što nam je važan i naš odnos s državnim strukturama, tako ne možemo izbjeći i kompleksna pitanja o našim odnosima s drugim vjerskim zajednicama. U drugom pismu Korinćanima Pavao kaže: ‘Nije vama tijesno u nama, ali je tijesno u vašim grudima. Zauzvrat – kao djeci govorim – raširite se i vi! (2 Kor 6. 12-13).

Ako svoju zajednicu postavimo u središte zamišljenog kruga, postavimo si pitanje do kuda smo u stanju, do kuda smo spremni dosegnuti svijet oko sebe? Ovih smo dana pred referendum za ulazak u EU mogli vidjeti aktiviste s transparentima: ‘Volim Hrvatsku – ne u EU’. Znači ljubav do granice Hrvatske. Dalje ne. Je li oko nas podignut čvrsti zid koji nas štiti od upada nepozvanih i iza kojega pripuštamo samo istomišljenike, a i mi sami ga ne prelazimo ili je naša zajednica kuća na kojoj su vrata uvijek otvorena. Kako bismo ‘ulazili i izlazili i pašu nalazili’, kako bi rekao Isus (srušeni zid kod Pavla i Isus-vrata kod Ivana upućuju na istu stvarnost). Zid označava strah, otvorena vrata sigurnost u vlastiti identitet.

Psihološki argumenti

Svakako postoje i sasvim osobni razlozi zašto netko odbija biti djelom ekumenskih nastojanja. I moram reći, iako ni jedan od tih razloga ne odobravam, svakako ih dobro razumijem.

Prvu skupinu onih koji se protive ekumenizmu predstavljaju oni koji su odrasli kao baptisti i to u sredini gdje su bili manjina i stoga izloženi progonu većinske crkve i negativnim stavom okoline spram njih. Povijesno, riječ je uglavnom o seoskim sredinama. U ovom se modelu druga strana pojavljuje kao neprijatelj.
Drugu skupinu predstavljaju oni koji su rođeni u tradicionalnoj katoličkoj ili pravoslavnoj obitelji i kasnije tijekom svojega života doživjeli duhovni preoporod i priključili se vjerničkoj zajednici baptističke obitelji. Dijalog s drugom stranom predstavlja izdaju životne odluke. Da to izreknem riječima starog brata Vukova: ‘Kad su me lagali, kad su mi govorili da su Katolici naši neprijatelji ili me sada lažeš ti kad kažeš da su nam prijatelji?’ Razumijem svu težinu muke.

Treću skupinu predstavljaju oni koji su odrasli u baptizmu i nikad nisu imali kontakt s bilo kojom drugom Crkvom. Riječ je uglavnom o mlađim generacijama odraslima u gradu i to tijekom prethodnog društvenog ustroja kad je svaka crkva uglavnom živjela zatvorena u svoje šire ili uže okvire, ali van tih okvira u javnosti nije mogla djelovati, a i međucrkveni susreti nisu bili ni uobičajeni ni poticani. Dijalog s drugom stranom je dakle nepotreban trud. Ravnodušan sam na njih i njihovo postojanje.
Nipošto ne treba umanjiti ni jedan od tih osjećajnih razloga koji su često jači i stvarniji od svih teoloških ‘za’ jer s time ljudi žive i stvarniji su im od svih drugih racionalnih razloga i argumenata. Često ljudi koji su postali, primjerice baptisti, nisu bili ni aktivni vjernici, a još manje tragatelji za trajnim vrijednostima unutar svoje zajednice. Jer postoje milijuni katolika koji su unutar svoje crkve našli odgovore koji drugi nisu ni tražili pa shodno tome nisu ni mogli naći. Životne su ih okolnosti naprosto navele da susretnu nekog baptistu i dalje znamo priču.

Ovdje je na razini osobnog mentalnog zdravlja praštanje od ključne važnosti. Neosporno je da su pojedinci kao i čitava baptistička obitelj doživjeli progone i maltretiranja, ali baš na primjeru svog Učitelja morali bismo naučiti što znači praštati. U naporu praštanja leži sloboda ugnjetaču ali i ugnjetavanome. Ekumenizam se pod ovim vidom pojavljuje kao djelatnost s terapeutskim učincima jer pomaže oprostiti pojedincima i zajednici zlo koje im je naneseno. A gdje je opraštanje, znamo, tu je i duhovno, ali i tjelesno zdravlje. Ne sjećam se da je itko od nas na izrečeno ispriku koju je papa Ivan Pavao II dao za zlo koje je Rimokatolička crkva nanijela drugim kršćanima kroz povijest, reagirao opraštanjem.

Pragmatični/politički argumenti

O tome nemam što reći jer moj pokretač za ekumenski angažman nije pragmatizam i politikantstvo već iskrena vjera da je to zadatak Crkve. Po mom sudu, nitko se ne može nazvati crkvom ako ne pokaže temeljnu otvorenost prema onome tko ispovijeda istoga Gospodina. O pragmatičnosti treba reći da vrijedi ona Pavlova maksima: ‘Židovima postadoh kao Židov, da Židove pridobijem; onima pod Zakonom, kao da sam pod Zakonom, premda sâm nisam pod Zakonom, da pridobijem one koji su pod Zakonom. Onima bez Zakona kao bezakonik, premda nisam bez zakona Božjega nego sam u zakonu Kristovu, da pridobijem one koji su bez Zakona. Slabima postadoh slab, da slabe pridobijem; svima sam postao sve, da kakogod spasim koga. A sve činim poradi Evanđelja da bih suzajedničar njegov postao.’ 1 Kor 9.20-23.

Za kraj

Vrlo vjerojatno svi moji razlozi ‘za’ ostavljaju potpuno ravnodušnima ljude koji imaju drugačiji stav. Kao što ne vjerujem da će apologetski dokazi bilo koga učiniti kršćaninom, tako ne vjerujem ni da će izneseni razlozi ‘za’ bilo koga natjerati da postane zauzeti graditelj mostova. Ovo moje izlaganje je svjedočko, bez pretenzija da nekoga uvjeri, već da iznese razloge zašto sam ja za gradnju mostova prema svakom ljudskom biću koje, kako rekoh, nije samo individua već je uvijek dio neke zajednice. Ovo što sam rekao sam ja sa svojim životnim iskustvom, sa svojim čitanjem Biblije, sa svojim razmišljanjem i svojim odgovorima. Dakako da bih volio da se neki od vas manje ljute na mene, da me manje ogovarate s propovjedaonica, ali me ni ta ljutnja, ni loš glas koji o meni neki šire, neće spriječiti da živim u skladu s onim što vjerujem. Kad bih se ponašao drugačije, čujem Pavlovu riječ: ‘Brate grijeh ti je ako ne živiš ekumenizam ako si u svom srcu uvjeren da je to dobar put!’

I da zaključim. Budući da je od danas preda mnom manje dana no što ih je iza mene, molim vas da mi na nadgrobni spomenik, jednog dana kad odem Gospodu napišete: ‘Ovdje počiva baptistički pastor koji je volio katolike, pravoslavce, pentekostalce, muslimane…’ Psujem li?

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s