Prošle sam nedjelje propovijed završio riječima: Ne bojte se ljudi. Bojte se Boga. U srijedu smo se na molitvenom, razmatrajući Psalam 130 kratko dotaknuli i pitanja straha od Boga. Jedna mi osoba napisa ovih dana: ‘Užasno se bojim Boga!’ Već sama riječ ‘bojati se’ izaziva jezu. A kamo li strah sam. Kakav je to Bog kad ga se trebamo bojati? Nemamo li dovoljno svojih strahova i sad se još i njega moramo bojati? Stižu li s vjerom u Boga i neka nova ograničenja?
Ilustrirajmo ovu problematiku jednom pričom iz Staroga zavjeta. Najvećom pričom. Onom o Izlasku. Jakov zbog gladi seli u Egipat iako je njegovu djedu Abrahamu obećana zemlja iz koje je iselio. Za razliku od Isusa koji se odupro kušnji da kruh stavi na prvo mjesto, Jakov je u želji da spasi vlastitu obitelj, prihvatio sinov poziv i doselio se u Egipat. I sve je u početku bilo krasno: prihvaćeni su sa svim počastima, bilo je kruha i odluka se činila ispravnom. No uskoro su postali robovi tog kruha.
Priča kaže da je nakon više stotina godina (430 godina – cca 10 naraštaja) njihov ‘vapaj došao do Boga.’ Sve skupa je strašnije jer su od roditelja čuli da je nekad, sad već jako davno, Bog njihovu pretku Abrahamu obećao neku drugu zemlju, zemlju slobode gdje neće robovati ovozemaljskim kraljevima. Jedna je vjera u glavi i srcima, a druga je stvarnost koju žive.
U jednom trenutku na scenu stupa Mojsije. Židov odrastao na faraonovu dvoru. On, poslan od Boga, dolazi pred faraona s jednostavnim zahtjevom: ‘Pusti narod moj (Božji) da mi iskaže štovanje (da mi služi) u pustinji.’ Faraon ne vidi nekog posebnog razloga da posluša taj zahtjev i ustraje u svom naumu i ne pušta Izraelce. Na Egipat su se obrušile pošasti. Jedna gora od druge: sva se voda pretvorila u krv, žabe, komarci, obadi, pomor stoke, čirevi, tuča, skakavci, tama, smrt provorođenaca.
Na početku su faraonovi vračevi uspijevali oponašati Božje djelo ali su uskoro ostali bez moći, baš kako im je bilo predskazano u čudu s Aronovim štapom koji je pretvorivši se u zmiju pojeo njihove štapove koji su se također pretvorili u zmije. Đavao je oduvijek i zauvijek će pokušavati kopirati Boga jer on nije stvoritelj. On je onaj koji najviše voli da čovjek ostane robom ‘egipta’ koji se u Pismu naziva i ‘kućom ropstva:’ ‘Ja sam tebe izveo iz zemlje egipatske,
izbavio te iz kuće ropstva; poslao sam pred tobom Mojsija, Arona i Mirjam.’ (Mihej 6. 4). Šaptat će na uho i koristiti sredstva prisile: ‘Kakva sloboda? Tu vam je kruh svagdašnji, tu su vam luk i lubenice. Kud biste trebali poći?’ Ni danas se ništa nije promijenilo: ‘Evo vam kruha i igara. To vam je sloboda, a ne tamo neka ‘Obećana zemlja.’ Zar ne vidite da je tamo samo pustinja?’ Pokušavao je faraon na sve moguće način izbjeći konačnu odluku (motiviranu dakako ekonomski razlozima) da pusti Izraelce. Jedna pošast gora od druge. I onda, nakon što prvorođenci nisu ugledali svjetlost novoga dana, Izraelci napokon noću izlaze iz Egipta i kreću putem u slobodu.
Što su trebali napraviti po Izlasku? S kojim je zahtjevom Mojsije došao pred faraona? Prinijeti žrtvu Bogu Abrahamovu, Izakovu i Jakovljevu. I prinijeli su žrtvu. Ali ne Jahvi nego zlatnome teletu. Bojali su se ostavljenosti, bojali su se praznine pustinje, brinuli su kako napiti djecu i napojiti živinu. Čini se da su ipak Mojsija doživljavali kao Boga. Na početku njegova poslanja čitamo: ‘Mojsiju je Jahve odgovorio: »Vidi! Faraonu ću te nametnuti kao božanstvo; tvoj brat Aron bit će tvoj prorok’ Izl 7.1. A Mojsije je ipak bio samo čovjek. I nije mu rekao: ‘Izraelcima ću te nametnuti kao božanstvo.’ Čuli smo kod Isusa: ne bojte se ljudi. Ma kako moćni i ugledni bili, to su samo ljudi. Kako je Mojsije nestao iz njihova vidokruga, onako nestalne vjere, pali su u idolopoklonstvo. Mojsija, a ne Boga, držali su svojim autoritetom.
Božja je nakana bila da ih brzo iz ‘kuće ropstva’ preseli u obećanu zemlju. Iz ropstva u slobodu. A u slobodi, znamo, nema straha. Po tome se uostalom sloboda razlikuje od ropstva. Ali zadatak se pokazao daleko težim no što je iz prve izgledalo. Sam ih je Bog prozvao ‘narodom tvrde šije.’ Poziv na klanjanje jednom Bogu nije utihnuo ni danas iako se jeka tog poziva ponekad doima potpuno zaglušena bukom ovoga svijeta. Boje se ljudi svega i svačega. Spisak strahova i fobija je svakoga dana sve duži. I kako kaže Otkrivenje: unatoč svim mukama, ljudi su odbili obratiti se Bogu. Obraćenje je stvar volje i odluke. Vratimo se još na trenutak 130. psalmu.
Prijevodi 130. psalma nam daju ključ za razumijevanje ‘straha od Boga.’ Treći i četvrti nam stih kazuju:
Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao
Gospodine tko će opstati
Al’ u tebe je praštanje
da bi te se bojali. (KS, a tako i ESV i KJV)
… i zato te svi štuju… (The Message)
… služe… (NIV)
Ukratko rečeno bojimo se, štujemo i služimo nečemu ili nekome većem od nas. Nekoga tko nad nama ima autoritet. Vidjeli smo da je ‘strah od Boga’ povezan s grijehom. Kako? Tako što oprašta grijehe, dovodi ga bliže sebi i oslobađa čovjeka od robovanja grijehu. Zar takav Bog nije dostojan da ga štujemo, da mu se klanjamo i da ga se bojimo? Nije slučajno prva zapovijed: Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.
Možemo li mi u situacijama u kojima se nalazimo prepoznati, ne ljude koji su nam stali na put, okolnosti koje su nam protivne (kao Petru koji je počeo tonuti kad je vidio protivan vjetar i velike valove) već Boga u čijim smo rukama? Boga koji zna broj naših dlaka na glavi. Dođu vremena suše, gladi i svakojakih nevolja. Što tada činimo? Bunimo li s poput Izraelaca u pustinji i prestravljeni okolnostima, klonemo duhom? Ili kažemo: ‘Bože ne razumijem, teško mi je, ali znam da mi nećeš dati više nego što mogu nositi. Znam da me nećeš ostaviti u pustinji.
I neće, jer on je vjeran Bog.
Pen de Gio 